Na svjetskoj gladijatorskoj sceni priča tjedna bila je povratak Cro Copa u najjaču organizaciju slobodne borbe, u američki UFC. Iako je zagazio u peto desetljeće, hrabro ulazi u kavez s mladim lavovima pa se poput Ivice Kostelića susreće sa savjetima kako bi bilo bolje da se povuče dok ga ne iznesu iz borilišta.
– Ljudi ne razumiju da je sve to i moj način života. Da se ja volim mučiti spartanskim treninzima, da se obožavam natjecati pa mi je čak, na neki čudan način, i sav onaj stres uoči borbe privlačan. Osim toga, cigaretu nisam zapalio nikad, alkohol i ne spominjem, ne izlazim u provod. Posljednji put sam izašao prije nekoliko godina kada mi je došao prijatelj iz New Yorka pa sam ga morao odvesti u noćni klub. Jedva sam dočekao ponoć i otišao kući. Meni je vrhunac vikenda subotnje gledanje filmova s mojim sinovima.
Pokušao nam je Mirko objasniti što jedna noć provedena u noćnom životu čini sportašu.
– Prosječan čovjek ode subotom van, konzumira alkohol, no u nedjelju cijeli dan spava i on je u ponedjeljak dobar za obavljanje svog posla, ali za ekstreman napor nije. Meni bi detoksikacija trajala tjedan dana, a ja u ponedjeljak moram biti spreman za iznimno naporan trening. Nerijetko se za vrijeme sparinga na meni izmjenjuju i po trojica suvježbača. Da vam o polsatnim skokovima i sklekovima bez pauze i ne govorim. Zdrav život je moj izbor, ne da bih živio dugo kao kornjača, nego da bih se dobro osjećao i da mogu trenirati. Tako ću živjeti sve dok mi tijelo bude dopuštalo.
HOO ga ne drži sportašem
U svojim je borilačkim počecima ipak bio prisiljen na noćni život.
– Jest, prije 20 godina radio sam kao redar u diskoteci The Best i od toga sam se prehranjivao.
U to vrijeme Mirko je stanovao u obližnjem Studentskom domu "Stjepan Radić", popularno zvanom Sava.
– Ne želim glumiti mučenika, no bilo je dana kada sam morao posuditi 20 kuna u tadašnjim bonovima da bih imao za ručak i večeru. Kada sam, nakon očeve smrti, te 1994. došao u Zagreb, moj je status bio "ilegalac" u Studentskom domu. Bio sam u sedmom paviljonu u prizemlju, u sobi 22. Jedne noći moj cimer je zaboravio zaključati sobu pa me uhvatila kontrola. Inače, bio je dogovor da, kada netko usred noći ili ranom zorom kuca, ja iskačem kroz prozor. No, to jutro netko me u šest ujutro prodrmao za nogu.
Dakle, bio je uhvaćen u nedjelu. Što se dogodilo?
– Ne mogu se sjetiti imena čovjeku koji je bio izuzetno fer prema meni. Mislim da je bio zamjenik ravnatelja ili tako nekako, malo krupniji čovjek. Zamolio sam ga da me ne izbaci jer ću završiti na cesti. Kazao sam mu da nemam za stanarinu i da mi je to, za neko vrijeme, jedino rješenje. Pozvao me u svoj ured i ja sam mu sve ispričao, a on mi je obećao da me neće dirati u vrijeme kada ni ja ni on nismo imali ni približnu sliku što ću ja jednog dana postati. Mislim da sam sve u životu zaradio svojim znojem, no u takvim situacijama mora te i sreća pogladiti da naletiš na dobra čovjeka.
A takvi su bili i Varge, udomiteljska obitelj iz Ludbrega.
– S obzirom na to da sam ja kao Slavonac iz Privlake bio prognanik iz ratom zahvaćenog područja, u trećem razredu srednje škole prihvatili su me ljudi iz Ludbrega. Nažalost, moji privremeni udomitelji teta Nada i čika Željko su umrli, ali njihova djeca Igor i Martina i danas žive u toj kući u kojoj vode dječji vrtić i s njima sam u kontaktu.
U međuvremenu, kroz dva desetljeća gladijatorskog života, Mirko se svrstao u red boljestojećih hrvatskih sportaša. No institucije poput Hrvatskog olimpijskog odbora i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta uopće ga ne priznaju za sportaša. A bezbroj je puta nastupao s kockicama na gaćicama, a da i ne govorimo o snažnoj asocijaciji na Hrvatsku kada se spomene nadimak Cro Cop. No, to je već priča o tome kako ne znamo koristiti samostvorene brendove unatoč tome što Mirko u Japanu ima gotovo status počasnog gosta.
No, vratimo se mi svemu onome što je Mirko zavrijedio, ponajprije boreći se za japanske i američke poslodavce.
– To se pitanje često povlači, a nitko ne pita koliko sam zaradio operacija i šavova. Koliko sam hektolitara znoja i litara krvi prolio. Ako baš hoćete, zaradio sam za jedan ugodan i opušten život, za bezbrižan start moje djece u ozbiljan život.
Kaže da ne želi da njegov Ivan (12) i Filip (4) žive samo ugodan život.
– Omogućit ću im vrhunsko školovanje, potporu u sportu ako se njime budu željeli baviti, no morat će izgraditi radne navike. U odnosu na svoje vršnjake, imaju sreću jer sam im obojici kupio stanove u centru Zagreba. Već sada su na njihovo ime tako da će imati lakši ulazak u zreli život i neće morati doživljavati traume s kreditima kakve, nažalost, danas doživljavaju mnogi ljudi. No, kada dosegnu punoljetnost, sigurno im neću kupiti bijesan auto da bi se pokazivali, ali ću im zato omogućiti, ako to budu željeli, da studiraju na najboljim svjetskim fakultetima. Harvard ću im uvijek platiti, ali bijesan auto nikad. Njihova školarina neće imati limita, imat će moju podršku i za znanstvenu karijeru, no nikako im neću kao mnogi očevi kupovati bijesne automobile kompenzirajući tako vrijeme koje s njima nisu proveli. A upravo su to preduvjeti za ulazak u svijet droge i delinkventsko ponašanje. Sve ću učiniti da moja djeca znaju cijeniti svaku kunu, ali i da se ne bave tuđim životima, već da gledaju sebe, da drže do svoje riječi.
Stariji sin bavi se sportom, ali možda i najtežim koji je mogao izabrati.
– Prije četiri godine kazao mi je da bi on probao hrvanje jer na treninge ide dečko iz razreda. Probao je on i nogomet, no izdržao je par mjeseci. Hrvanje mu ide jako dobro, ima već 10-ak medalja, i to je za djecu idealan sport, nema razmjene udaraca, a razvijaju se koordinacija, snaga, samopouzdanje.
Mirko nam se činim idealnim ocem za sina tenisača. Mogao bi ga financirati bez financijskog stresa.
– Što god dijete hoće, neka trenira, no ja za njih neću intervenirati ni u sportu ni u njihovu školovanju. Ja nisam bolesno ambiciozan pa da želim na silu napraviti sportsku zvijezdu od vlastitog djeteta. Od mene jedino neće imati podršku ako izabere "sport" koji se zove "pridržavanje šanka". Naučit ću ih da ljude moraju dijeliti na dobre i loše, vrijedne i lijene, a ne po vjeri, boji kože, nacionalnosti. U Mirkovoj ergeli, premda bi si i to mogao priuštiti, nema lamborghinija ni ferrarija, a ni na moru, na vezu, nema neku "zvijer"...
– Nisam u financijskoj klasi da bih mogao kupiti neku veliku jahtu, a i da mogu, užasava me plutanje po moru. Više sam čovjek kopna. Imam prekrasnu kuću s bazenom u Puli, isto tako i u Zagrebu i to je to. Odjeća mi je na posljednjem mjestu, nakit ne mogu smisliti, satove ne kupujem...
Na što onda troši novce?
– Jedini "porez za budale" su mi dobri automobili, ali ne iz statusnih razloga. Morao bih biti lud da kupim ferrari ili lamborghini, to su neudobni automobili koji ne vrijede tih novaca. Moraš biti u kategoriji Ronalda i Mesija da bi to kupio. Više volim sigurne i snažne automobile.
Koliko doznajemo iz kruga njemu bliskih, Cro Cop posjeduje audi S 8, zvijer sa 600 konjskih snaga, koja može potegnuti više od 300 na sat. Isto tako ima porsche cayenne, a prijatelji tvrde da mu je najdraže voziti stari karavanski ford mondeo vrijedan nekoliko tisuća eura pa se zna dogoditi da ga ljudi na semaforu gledaju u čudu. To im je katkad podloga za priče poput one da je bankrotirao.
– Naslušao sam se ja toga da nemam ni kune, a opet s druge strane neki me pitaju kupujem li hotele, zemljište, gradim li nešto, povezuju me s poslovnim projektima s kojima veze nemam. Priča mi moja prva susjeda da je čula dvije starije gospođe kako pričaju u autobusu da sam bankrotirao i da prodajem kuću. Ja nemam vremena za takve gluposti, meni je važnije kako ću se odmoriti za sljedeći trening, kako ću što više vremena provesti sa sinovima, kako ću prošetati svoje pse. Nemam vremena baviti se tuđim životima i tuđim odlukama.
Njegova ljubav prema životinjama seže još u djetinjstvo, u život na selu.
– Odrastao sam uz njih, otac je uvijek imao pse. Volim sve životinje, ni zmiju ne bih ubio, i ona je Božje biće.
A čini se da posebno voli pse.
– Moji psi su članovi moje obitelji. Doma sada imam Donu i Mikija, rotvajlericu i pekinezera koji spava sa mnom u krevetu. U Vinkovcima imam još tri psa mješanca. Dva sam udomio iz azila, a jednog sam našao na cesti kao malo štene, napola mrtvo, pa sam ga vozio na infuzije.
Ne zanima me crveni tepih
Osim što pomaže jednoj udruzi za napuštene pse, Mirko pomaže i ljudima, no o tome ne voli govoriti. Ipak, saznali smo da je nedavno snimio reklamu za B net, nešto na rokijevsku temu. Svoj honorar od 50.000 kuna donirao je vukovarskoj udruzi "Leptirići" za liječenje teško bolesne djece.
Kako o sebi kao dobronamjerniku, tako ne voli pričati ni o svim onim dobronamjernim savjetima o tome kako bi se trebao povući dok je vrijeme.
– Prigovaraju mi i dijele mi savjete, a svi bi na mom mjestu isto napravili. Ne mogu shvatiti da ljudi imaju potrebu da čovjeku od 40 godina dijele savjete, umjesto da to vrijeme potroše na razmišljanje o svom probitku. Ja se i dalje jako dobro osjećam, a osim toga, suze, bol, patnja, krv, sve je to moje. Moja je muka, no moja je i zarada. Ja mazohistički uživam u teškim treninzima, a na neki čudan način i u tom stresu prije borbe te u adrenalinskom šoku tijekom borbe. To je jednostavno moj život i kada to nestane, za šest mjeseci ili dvije godine, meni će teško biti prilagoditi se na drukčiji život.
Ni tada neće htjeti status "celebrityja" premda bi ga mogao imati do duboke starosti.
– Mene ne zanimaju crveni tepisi. Za mene su "celebrityji" samo oni koji imaju karijere u svjetskim razmjerima, a to je tek nekolicina naših sportaša. Koliko smo mi zapravo mali narod i mala zemlja uvidim u raznim prilikama. Posljednji je put to bilo u hotelu Tokyo Dome, na prozoru sobe na 44. katu. Ta mi smo po stanovništvu samo jedan tokijski kvart, ali zato imamo ljude koji si umišljaju da su velike svjetske zvijezde. Čak su i naši lokalni političari veće zvijezde od fizičara poput Đikića. Kada vidim pojedine naše časopise i ljude koje oni kuju u zvijezde, to ponekad bude i groteskno.
>> Zašto su Cro Copa i Gonzagu smjestili u poljski Krakov?
>> Cro Cop: Gonzagi želim vratiti za onaj nokaut!
>> Kako će Mirko proći u UFC-u? Borci su poručili: Ne želimo ga gledati nokautiranog!
Mirko Cro Cop Filipović: Jutros vidim naslovnicu večernjeg lista i mrak mi padne na oci.citam i ne vjerujem.naslov glasi 'obojici sinova vec sam kupio stanove da nemaju traume zbog kredita'.pa je osoba koja je to stavila kao naslov i to to na naslovnu stranicu normalna?pa vec mi je stvarno pun k***c razno raznih idiota.zar je to toliko vazno da bi islo na naslovnu stranicu,a intervju sam dao radi mog povratka u UFC i ovaj dio za stanove stoji u tekstu ali u puno sirem kontekstu a neki nadobudni urednik stavi samo dio tog teksta na naslovnu stranu,i potencira nesto puta deset nego kako stoji u tekstu u izvornom obliku,napravi budalu od mene koja se razmece imovinom dok pojedini ljudi nazalost grcaju u dugovima i koji prolaze pravu kalvariju sa kreditima pogotovo oni koji su ih uzeli u švicarcima i sad mi svi ti ljudi trebaju jebat mater radi nekog idiota koji mi ga je fino stavio.al ajd da sam ja moljakao za intervju,dosadjivao,pa bi jos i razumio,ali mene napadaju,mole i onda ovako vrate.katastrofa.ja to stvarno razumjeti nemogu.i onda se cude kad ih ljudi odj**u za razgovor,a x nasih sportasa je to napravilo,pa su onda bahati,koliko puta sam cuo da je neki nas sportas odbio razgovarati sa hr novinarima i onda drvlje i kamenje po njima.a nijedan to nije bez razloga napravio,a mnogi novinari i urednici misle da su boga za bradu povukli i da mogu sr*t i pisat sta god hoce a da ljudi o kojima pisu trebaju biti kuš i biti sretni da su u novinama.da da,al u k***u.pa 15 godina dozivljavam ovakve stvari,da uzmu po rijec iz svake recenice i onda sastave naslov koji nema veze sa tekstom i onim sto sam htio reci a jos manje sa onim sto oni tako potenciraju na desetu,a naslov najavljuje sta je u tekstu.i da sad ne palamudim previse ali da je takvo novinarstvo jadno i bijedno tu sumnje nema i da ce me vise iko nasanjkati sa mu dam intervju i onda da napravi idiota od mene hoce,al kad na k***u nikne nokat.a sto bi legendarni Seva iz nocne more ,pokoj mu duši ,rekao,'što reko to ne poreko'